Blažica

Kad dođem u neko mjesto, sliku koju o njemu „ja u srcu nosim svom“ uvijek vezujem uz ljude. Oni određuju kako ću se u njemu osjećati. U Dobrinj (a „Dobrinj je bili grad, posrid je otoka“ Krka) došli smo 1976. tražeći staru kućicu koju bismo pretvorili u vikendicu. Bilo je to vrijeme širenja vikendaštva na Jadranu. Ljudi koji su dolazili s tom namjerom u prvoj fazi vikendaštva još su koliko-toliko pazili na gabarite tradicionalnoga graditeljstva, pa je i naša kućica (34 m²) zadržala i izgled i mjere koje je imala i prije našega dolaska. To nije uvijek bilo jeftino (drvenariju je trebalo raditi po mjeri jer su i prozori i vrata bili izvan svih kupovnih standarda). Do danas nismo napravili nikakvu fasadu, premda su nas domaći stalno pitali kad ćemo. Vanjština je ostala kakva je i bila.

Dobrinj, gradić usred otoka Krka / Izvor Facebook

U vrijeme našega dolaska ulica je još bila puna ljudi, pa mi se učinilo kako je to zgodna sredina u kojoj ću se osjećati ugodno. Kućicu smo kupili od gazdarice Marice preko puta, njoj ona nije služila za stanovanje nego za držanje bačava (u konobi) i poljskih alatki na katu. Bila je bez vode i struje (vrlo dugo). Osim Marice i njezine sestre Marije (bilo mi je čudno da se sestre zovu istim imenom, no to je čudno bilo meni, ne i njima: jer jedna je bila Marija, a Marica je bila zapravo Margareta), prvu osobu koju sam vidjela u Dobrinju bila je Blažica u kući preko puta naše. Za razliku od drugih mojih susjeda, Blažica je bila mlađa, možda godinu, dvije, starija od mene, s malom djecom, pa sam pomislila kako ću se s njom dobro slagati. I sada kad pomislim na Dobrinj, čini mi se da je ondje bila oduvijek (a za takve dugo mislite da će ondje biti zauvijek). Doista bez Blažice nije prošlo ni jedno ljeto. Dolazila je u kuću svoje starine sa sestrom Darinkom (Dacom) uvijek prije nas. Imale su još jednu sestru, Jelku, no ona nije živjela u Hrvatskoj i rijetko je dolazila u Dobrinj. Imala je Blažica i muža, no plovio je (radiotelegrafist na brodu), pa kad bi se nakratko i iskrcao, boravili su na Rijeci, gdje je ta obitelj (bez njega) preko godine i živjela. Tako Renata u Dobrinju nije bilo sve dok je plovio. A kad je umirovljen (tehnologija se razvija tako da sve manje treba ljude), Blažica i on nastanili su se u Dobrinju za stalno. U Rijeku su rijetko odlazili (sinovima je stan bio potrebniji), dobro su se našli i snašli u tom tihom i pospanom gradiću, gdje je Renato mogao razvijati onaj svoj hobi kojim se bavio i na brodu, a to je bilo slikanje. Imamo i mi i naša djeca još poneku njegovu sličicu, koje je kombinirao i sa starinskim poneštricama sa škurama, pa su to bile kombinacije slikanja i izrađivanja male plastike. U dobrinjskoj vrlo lijepo uređenoj galeriji Infeld imao je Renato nekoliko izložbi, na koje je bio vrlo ponosan. Drago mi je što je to doživio. Danas više ne zna za njih.

I tako smo mi iz ljeta u ljeto nalazili i Blažicu i Renata u Dobrinju kao naše dobrinjske čuvare. Dali smo im i ključ naše kuće ako bi došlo nevrijeme pa odnijelo koju kopu i sl. da nam odmah jave, tako da smo se uz njih i s njima osjećali nekako sigurno, kao da imamo ondje nekoga svog. Istinabog, jednom smo sasvim iznimno skoknuli u Dobrinj zimi i nemalo se neugodno iznenadili: u našoj konobi susjedi „čuvari“ smjestili su svoja drva za zimu. Naša kućica još i nije bila bogzna kako dotjerana, pa su susjedi valjda pomislili kako od nje mogu sebi napraviti privremenu drvarnicu („až im rabi“). Od te zgode odnosi su se malo ohladili, ključ im više nismo ostavljali, no ipak smo se povremeno još pozivali na „kafè“. Kod njih je niži prostor kuhinje i konobe bio ugodno prohladan, malo povučen od ulice, ukrašen mnogim starinskim rekvizitima s brodova, a pogled kroz male prozore pružao se na nekoć plodno Dobrinjsko polje, već u vrijeme našega dolaska zapušteno. Blažica, po ocu bodulka, poznavala je svakoga i znala o njemu doista sve, pa mi je bila dragocjen izvor informacija „ki je ki“. Govor joj je bio poseban – mješavina gradskoga govora (riječkoga) i ostataka davnog otočnog, koji je izbijao jače na površinu kako bi pričala o komu davnijem. Voljela sam je slušati kako govori, kao i sve svoje dobrinjske susjede. Njihova mila „čokavica“ bila je doista melem za moje jezikoslovne uši.

Blažičina terasa, u ravnini očiju s naših gornjih prozora, postajala je u predvečerje još jedna loža u svakodnevnoj kazališnoj predstavi nonica iz susjedstva. Svaka od njih iznijela bi pred kuću kantridu, ako bi navečer „popuhnul tihi vetar“, navukle bi na sebe „maje“ i razgovor je mogao početi. Zapravo to i nisu bili razgovori (uvijek isti zaključak „ča je danas teplò“; same nisu išle na kupanje, no zato su poticale nas „ala, hote, hote“), bilo je to više svjesno bivanje u poznatom intimnom krugu, gdje je svatko od njih znao i „nonu i nonota“ svake od njih. Taj predvečernji verbalni picigin ne bi ni jednoga dana izostao. Jedne su susjede bile tihe i mučaljive (Marica, Katica), druge su bile grlatije i poput kolovođa (Ljerka). Blažica, koliko god sama nije bila tiha, kad je glavnu riječ vodila Ljerka, doimala se tihom. Viktorija, kao da je odvajkada bila stara, kraljevski bi sjedila na svojoj volti u ligeštulu i dostojanstveno šutjela. Anica Šamanica preko puta tek bi tu i tamo nešto dodala, a moja draga Marijica kao da je bila utjelovljenje dobre volje i onoga posebnog trpljenja i strpljenja („moramo zeti se ča pride, takò je“). Nestajale su jedna za drugom. Ulica nekoć puna njihovih poput čiopa cvrkutavih glasova sada je pusta. Blažica, zadnja od njih, umrla je ovoga vrućeg nesnosnog ljeta. Poznati dobrinjski pejzaž nestao je. U njega odlazim sve rjeđe. Dok i to ne mine.